Prvo izdanje je izvorno sadržavalo biografije 126 bendova, dok novo, kako se navodi na poleđini knjige, sadrži 203 biografije, 827 fotografija, plakate, letke i memorabiliju domaće novovalne i punk scene. Na promociji se okupilo tek 30-tak ljudi. S obzirom da je događaj održan u jednom od glavnih centara novovalnih zbivanja na našim prostorima – kako u gradu Zagrebu, tako i na samoj lokaciji Studentskog centra – očekivao sam da će posjećenost biti nešto veća. Vjerujem kako razloge skromnije posjećenosti možemo tražiti u epidemiološkoj situaciji, ali i u slaboj promociji samog događaja.
Moram priznati kako me tema odmah zainteresirala stoga sam ovom prilikom i nabavio primjerak knjige. Knjiga kronološki obrađuje punk i novovalnu glazbenu scenu u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u periodu od sredine sedamdesetih do druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća. Autor je poglavlja podijelio od nastanka domaćeg punka 1976., preko diskografske afirmacije novog vala 1979-1980., najproduktivnijeg razdoblja 1981-1983., do, konačno, odumiranja i kraja novog vala 1987. godine. Ovdje je potrebno naglasiti kako nije posve jasno zašto je Barić odabrao baš ovu godinu za zaključak svoje retrospektive.
Na početku svakog poglavlja autor daje svojevrstan uvod gdje ukratko prezentira glavne aktere, albume i događaje koje obrađuje u poglavlju što slijedi. Uz ova kronološka poglavlja s biografijama bendova na kraju knjige se nalazi i kratki rezime glazbene scene po gradovima SR Hrvatske te poglavlja nazvana Žanrovi i pokreti i Ostali aspekti scene. Ova dva posljednja poglavlja u kojima autor obrađuje žanrove i subkulture domaće scene, cenzuru i represiju vlasti te punk trokut Ljubljana, Rijeka, Zagreb možda su najzanimljiviji dio knjige. Ovdje se vidi da je Barić odličan poznavatelj glazbene scene 1970-ih i 1980-ih, pogotovo kada daje komparaciju domaće scene s većom i poznatijom britanskom i američkom. No, potrebno je napomenuti kako knjiga (možda u maniri punk samoizdanja?) nije niti uređena ni lektorirana. Česta ponavljanja, konstantne greške i spojene riječi na skoro svakoj stranici mogu čitatelja, koliko god knjiga bila zanimljiva, lako ponukati na odustajanje od daljnjeg čitanja.
Čitajući poglavlja u kojima prezentira biografiju bendova dobiva se dojam kako autor nije odlučio kakvu knjigu zapravo želi napisati: radi li se ovdje o leksikonu novovalnih i punk bendova iz SR Hrvatske gdje će dati detaljan faktografski prikaz glazbenih sastava ili ustvari želi pisanju knjige pristupiti kao glazbeni kritičar koji će pružiti recenziju određenih albuma i ponuditi svoje mišljenje. Kod demo bendova navodi (uglavnom) osnovne informacije o sastavu, dok kod većine etabliranih sastava recenzira albume i daje svoj osobni doživljaj. Tako primjerice poziva čitatelje kako je „najbolje sasvim izbjegavati“ Azrin album na engleskom It ain’t like in the movies at all, ili ističe kako bi ploču Filmovaca Sva čuda svijeta „trebalo zaobići“, dok kod albuma grupe Boa Govor tijela navodi da se radi „o stilskom i kreativnom fijasku“.
Zanimljivo je također kad autor kod singlice Daska Benda vodi raspravu s Poletovim novinarima, pa navodi kako je Polet „u svom tradicionalnom arogantno-bahatom stilu izgadio tu singlicu“, te se u nastavku (s dva upitnika) pita „zar bi svi bendovi koje Polet favorizira trebali stalno pjevati o Zagrebu kao centru svijeta??“. Te nastavlja: „unatoč tom priglupom i definitivno centralističkom stavu arogantnih Poletovih novinarčića, singl upada na Top Ten listu Yu singlova“. Indikativna je Barićeva teza koja se može iščitati skoro kroz cijelu knjigu kako su regionalni bendovi iz manjih sredina imali daleko manje šanse da objave singl zbog centralizacije. Ovdje autor prvenstveno misli na centralizaciju Zagreba nad ostalim manjim sredinama SR Hrvatske, iako su bendovi objavljivali albume i u drugim jugoslavenskim republikama. Tako navodi: „svi diskografi (Jugoton i Suzy), studiji, producenti i mediji (TVZ, Polet, Studentski List, Radio 101) bili su koncentrirani u Zagrebu“. Ovu bi tezu definitivno bilo zanimljivo provjeriti. Drugo pitanje koje se nameće jest je li moguće pisati o hrvatskom punk i novom valu bez jugoslavenskog konteksta? Sam autor ovdje pokazuje kako to nije moguće kada se kroz cijelu knjigu poziva na slovensku punk scenu i punk trokut Ljubljana, Rijeka, Zagreb, a kasnije i na beogradsku novovalnu scenu.
Činjenica jest da je za drugo izdanje autor istražio i dodao biografije još sedamdesetak bendova, gomilu slika, plakata, letaka i memorabilije, ali nije ispravio izvorne greške prvog izdanja. Tako je još recenzija prvog izdanja iz 2011. godine istaknula određene faktičke greške, primjerice kako nije Kasandra obradila hit pjesmu Troje grupe Xenija nego Annamaria. Nadalje, ako je već za drugo izdanje dopunio diskografiju određenih bendova, onda nije razumljivo zašto nije ispravio i osvježio vremenski period postojanja tih istih bendova. Pa tako u novom izdanju knjige i dalje piše da grupa Psihomodo pop postoji 28 godina (a ne 38), iako je dodao zadnju rečenicu kako je njihov bubnjar Tigran Kalebota preminuo 2019. (zapravo je preminuo 2017.). Ostaje posve nerazumljivo zašto takve stvari nisu ispravljene u novom izdanju. Plašim se da bi ovakvih grešaka moglo biti još s obzirom da autor, izuzev kada citira neki časopis poput Poleta ili Džuboksa, ne navodi izvore. Također nije posve jasno zašto autor navodi diskografiju bendova samo do 1987., vjerujem kako bi potpuna diskografija bila puno značajniji i zanimljiviji doprinos.
Međutim, unatoč ovim kritikama knjiga me zaintrigirala. Čitajući je u pozadini sam si puštao Parafe, Azru, Haustore, Zvijezde i rane Prljavce obraćajući pažnju na pjesme i albume koje je Barić u knjizi istaknuo. U moru tih bendova koje Barić navodi može se naći zaista svega: od prvoboraca domaćeg punka poput Parafa, Termita, Prljavaca, preko etabliranih bendova novog vala poput Azre, Filma, Denis i Denis, pa do hrpe demo bendova koji su postojali nekoliko godina, ali i bendova koji su odradili tek pokoji nastup (ili poput benda Krivo srastanje koji se sastao na samo jednoj probi). Zanimljivo, u knjizi su uključeni i teen pop grupe kao Prva ljubav (prva grupa Sanje Doležal), ali i čudne pojave poput Yetija za kojeg sam autor navodi kako se ustvari radi o „psihičkom bolesniku i šizofreničaru“ koji je bliži pjesničkom performansu (nastupao je gol) nego punku ili novom valu. Ova gomila glazbenih sastava na području Hrvatske iz sedamdesetih i osamdesetih godina danas zaista mogu predstavljati kuriozitet ili biti zanimljivi kao crtice iz tog vremena. Zasigurno najveći doprinos knjige jest u tome što u toj hrpi bendova lako možete naći neke zanimljivosti i otkriti bend za koji još niste čuli. Tako sam si i ja ponukan knjigom pustio primjerice riječki Kaos i ostao oduševljen s vokalnim sposobnostima njihove pjevačice ili poslušao kvalitetan album Mire Furlan i Orkestra Davora Slamniga (za koju nisam znao da je bila u bendu i objavila ploču).
Jugoslavenska punk scena često puta je nepravedno zapostavljena kada se govori o samim počecima punk pokreta, iako su prvi punk bendovi na našem prostoru, što autor dosljedno prikazuje, nastali vrlo brzo nakon pojave punka subkulture u Velikoj Britaniji. Barić je svojom knjigom pokazao kako je domaća punk i novovalna scena bila bogata i dinamična te kako nimalo nije zaostajala za scenom u Zapadnim zemljama, naprotiv, mogla joj je sasvim uvjerljivo stajati uz bok.
Ocjena: 3.5/5
