Tako je, dok ste početkom godine mamurni jeli sarmu, nadali se da vam godina ipak neće zadati glavobolje kao posljedice protekle noći, slušali ste eleganciju prestižne Bečke filharmonije, kao i milijuni ljudi diljem svijeta. A u orkestru je svirao i Luka Ljubas, violinist od samo dvadeset i četiri godine. Najmlađi je u ekipi, stoga je i najopakiji.
Radi se o ogromnom uspjehu za jednog mladog glazbenika, a ponos je još veći kada možemo reći da se radi o naše gore listu. A kao dodatna potvrda vrijednosti ovog mladog momka jesu i različite priče koje je moguće na internetu naći o njegovom porijeklu. Neki izvori nalažu da je iz bosansko-japanske, dok neki tvrde da je iz hrvatsko-japanske obitelji. Čim na internetima postoji i tračak konfuznosti o točnom porijeklu neke osobe iz regiona, onda znaš da je u svijetu postigla veliki, veliki uspjeh.
A zasvirati u Bečkoj filharmoniji sa samo dvadeset i tri godine uistinu je impresivan pothvat. Kako je to kolega g. Branimir Pofuk najbolje opisao, riječ je o “najekskluzivnijem klubu” koji uistinu bira svoje članove prema raznoraznim kompetencijama, a tehničko savršenstvo samo je dio glazbenog profila kojeg je potrebno zadovoljiti kako netko ponosno mogao zasvirati na pozornici bečkog Musikvereina, 1.1. u 11:00. Dok je, s druge strane, dobiti ulaznice čista lutrija, ili čin vještog odabira životnog partnera, o čemu smo već pisali ranije.
No, vratimo se Luki na kojeg biste svakako trebali obratiti pažnju. Njegovo ime počelo se šaputati u kuloarima klasičarskih krugova 2017. kada je odnio pobjedu na Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml. Nakon nekoliko desetljeća ovog međunarodnog natjecanja koje se održava u Zagrebu, postao je prvi hrvatski violinist koji je, u žestokoj međunarodnoj konkurenciji, uspio dosvirati do samog vrha. Ponosno mu je zato dodijeljena i prestižna nagrada Ivo Vuljević i nagrada Zagrebačke filharmonije u kategoriji najboljeg mladog hrvatskog glazbenika godine.
Glazbeno obrazovanje je stekao u Austriji, diplomirao je na Državnom konzervatoriju u Klagenfurtu te se nadalje nastavio usavršavati na Sveučilištu u Beču. Danas svira i u orkestru Bečke državne opere, koja je jedna od najprestižnijih i najpoznatijih u svijetu.
Njegovo “oružje” je torinska violina Giovanni Battista Guadagnini koja datira iz 1783. – 1785. godine
Njegova je sviračka tehnika najveća ljepota bečke elegancije. Lagana, lepršava i raskošna šetnja ovim čarobnim gradom. Istančani ton koji istovremeno u sebi nosi veliku snagu i sramežljivu ljubaznost. Virtuozna manipulacija instrumentom omogućit će mu da u bližoj budućnosti izgradi uspješnu karijeru i kao svjetski poznati solist, jer je svaka nota koju odsvira istinski melem za dušu. Nevjerojatna preciznost sasvim mu je prirodna dok jednako dobro interpretira lepršavost i zaigranost Mozarta, kao i strast, ozbiljnost i zrelost Sarasatea. Izuzetna profinjenost u najvišim registrima i pianu karakteristična je samo za najbolje, pa tako i za Luku, dok jednak karakter zadržava i u nižim registrima gdje ne dopušta upliv sirovosti i grubosti, već i dalje obiluje elegantnom čvrstinom koja zvuči veoma autentično.
Uistinu impresivno, vrijedno najvećeg poštovanja i divljenja. Uistinu opako.