Mislim da je naša glazba iskrena. Ona je nešto najiskrenije što se dogodilo u zadnjih 15 godina. – Johnny Rotten, 1976. godina
Iako je već ranijom objavom singlova „Anarchy in The UK“, „God Save the Queen“ i „Pretty Vacant“ postalo jasno da će Sex Pistolsi ostaviti duboki trag, glazbena revolucija je dobila svoju konačnu deklaraciju 27. listopada 1977. izlaskom albuma Never Mind the Bollocks, Here‘s the Sex Pistols.
Nakon raskinutih ugovora prvo s diskografskom kućom EMI (odnos s kojom su opisali u pjesmi „EMI“), a zatim i s A&M, zato što su zaključili da im ugovor s Pistolsima šteti reputaciji, Bransonov Virgin Records se jedini odvažio potpisati s njima te objaviti album. Suvišno je navoditi i brojati glazbenike koji su glazbenu ostavštinu Pistolsa naveli kao jedan od utjecaja na vlastito glazbeno stvaralaštvo – njih je manje-više milijun od 1975. godine do danas. Uostalom, koga briga? John Lydon a.k.a. Johnny Rotten, Steve Jones, Glen Matlock i Paul Cook vratili su glazbu „narodu“, njihova pojava lansirala je čitav pokret, i oko nje su stvoreni temelji jedne subkulture. Koliko bendova se može time pohvaliti?
Ovaj bend nije bio za činiti ljude sretnima, on je bio napad, napad, napad. – John Lydon
Uz dužno poštovanje Ramonesima i njihovom istoimenom prvom albumu objavljenom godinu i pol ranije, ali i Clashovom albumu The Clash koji je također prethodio Bollocksima, materijal koji su Pistolsi stvorili i koji je završio na Never Mind the Bollocks… je, između ostalog, bio okidač svega. A to ostalo je bilo, dijelom ukomponirano u njihovu glazbu, dijelom u samoj njihovoj pojavi i „društvenom“ djelovanju, filozofija beskompromisnog pišanja, u svakoj mogućoj prilici, po tada uspostavljenim i ustajalim društveno-kulturnim normama. I to sa stilom, originalnošću i dosta hrabrosti. Posljedica toga je bila cenzura kako pjesme „God Save the Queen“, čije je puštanje na radijskim frekvencijama i TV programima bilo zabranjeno, tako i naslovnice albuma zbog riječi „Bollocks“ (u engleskom slangu „muda“, no simbolika je višeznačna, koga zanima neka istraži) te zabrane koncerata diljem Britanije. Također se znalo dogoditi da članovi benda naiđu na neistomišljenike koji su bili voljni i fizički im se suprotstaviti. Tako je jednom prilikom, tijekom snimanja albuma, za vrijeme posjete lokalnom pubu, skupina ljudi napala Rottena i producente albuma Chrisa Thomasa i Billa Pricea.
Vidjeti nas kako sviramo samo tri akorda poslalo je poruku da to svatko može učiniti. – Glen Matlock
Kreativna snaga Pistolsa počivala je na Lydonu i Matlocku, što se uostalom može zaključiti iz Cookovog priznanja da je „Glen većinom smišljao ideje o pjesmama, dok je John sjedio u kutu i škrabao stihove tu i tamo dok bi mi uz to svirali“. Iza tekstopisačke kreacije je, dakle, u većini slučajeva stajao Rotten, iako bi suautorski obol tu i tamo dao i ostatak benda (posebno Matlock koji je napisao kompletnu pjesmu „Pretty Vacant“, a Rotten ju kasnije malo doradio na svoj način). „Imali smo duha, ali nismo znali kako to pretočiti u riječi, to je Johnu uspijevalo“, izjavio je kasnije Matlock koji nije bio oduševljen s nekolicinom stihova, prije svega s rimom „Antichrist – Anarchist“ u „Anarchy in the UK“, ali ni s iskrivljavanjem tekstova pjesama drugih izvođača koje su Pistolsi obrađivali u početku svog djelovanja. Zanimljivo je napomenuti da je glavni riff za „Pretty Vacant“ navodno inspiriran pjesmom grupe ABBA, „S.O.S.“.
Međutim, u vrijeme snimanja albuma, Matlock je već izašao iz benda te je njegovo mjesto za basom preuzeo John Simon Ritchie (kasnije Beverly) a.k.a. Sid Vicious. Njegov jedini doprinos je bila bas dionica na pjesmi „Bodies“, budući da nije bio glazbeno sposoban (a većinu vremena ni zdravstveno zbog hospitalizacije prouzročene hepatitisom) ništa drugo odsvirati. Iz navedenog razloga, ali i s obzirom da ga se, uz ostale članove originalne postave, smatralo suautorom 10 od 12 pjesmama na albumu („Bodies“ i „Holidays in the Sun“ su nastale nakon njegova odlaska), Matlock je pozvan da odsvira bas dionice. Pristao je, uz uvjet da ga se isplati prije snimanja, što nije učinjeno, pa je naposlijetku Jones odsvirao bas na svim stvarima, osim dakako „Bodies“ te „Anarchy in the UK“ koja je još u vrijeme Matlocka objavljena kao singl.
Na kraju će Never Mind the Bollocks… ostati jedini službeni studijski album koji su Sex Pistolsi objavili. S obzirom da su, ako ne računamo kasnija kratkotrajna okupljanja, trajali manje od tri godine, vremena za nešto više nije ni bilo. Možda je i bolje tako. Možda bi s još jednim albumom dojam originalnosti pomalo izblijedio, neke kontroverze su već postale prihvaćene, nove norme i standardi uvaženi. Ovako će na zvučnom zapisu, uz još četiri objavljene singlice, isključivo ostati upamćeni kao kreatori 38 minuta i 44 sekunde glazbe s ogromnim mudima, onakve kakvu se godinama prije njih nitko nije sjetio niti usudio svirati.
http://www.youtube.com/watch?v=bucVwI0RfEg
Tekst: Dane Franulović