Tmurnost i melankolija očito idu ruku pod ruku s nordijskim krajolikom, kamoli proljećem. Za takvo što ponekad je dovoljna samo energija i lakoća akustike, odnosno folka. Nekima će vjerojatno nedostajati elementi black metala, no to ne znači da je sama srž Myrkura izgubljena, zauvijek zaboravljena kao i spoznaja svrhe pojačala. Kao i na prijašnjem „Mausoleum“, jasno je da je fokus samog projekta na atmosferi i čistim emocijama, a ne na specifičnom žanru. Uostalom, Amalie je gotičarka usmjerena k nutrini, a to je ponekad najbitnije.
U prilog glazbi ide i produkcija koja je idealna za ovakvu vrstu folka. Otvorena kako bi se dobio osjećaj prostora i dopustilo prirodno širenje vokalnih dionica na sve strane, a istovremeno čvrsta kada treba biti, osobito kod dramatičnih dijelova. Takav rezultat je i za očekivati kad posao odradi Christopher Juul iz Heilunga.
Što se tiče samog žanra i bilo kakvih kontroverzi koje on povlači sa sobom, možda je i blagi blagoslov(!) da je black metal odsutan na ovom albumu. Barem će puritanci prestati prigovarati da komercijalizira njihov predivni žanr – da se njih pita, taman posla da nešto postane iole slušljivo. Myrkur je uvijek posjedovao natruhe eteričnog i njegovao fragmente iz davnina, makar na suptilan način. Njega onog što je prošlo dok se pritom gleda k budućnosti esencijalno je za daljnji razvoj svega, kako glazbe, tako i života općenito.
Što je onda najbitnije? Odsutnost stagnacije jer u njoj leži spora smrt. „Folkesange“ možda nema onaj početni šok i snagu koju je „Mareridt“ posjedovao, ali zato ima njegovu krajnju melodičnost i doticaj s nordijskim korijenima. Što se tiče korijena, Amalije možda jest započela karijeru kao pjevačica s pozadinom u indie popu, no zorno je gdje su njezini pravi korijeni. U vlažnom, hladnom tlu sjevera.
Popis pjesama:
1. Ella*
2. Fager som en Ros
3. Leaves of Yggdrasil*
4. Ramund
5. Tor i Helheim*
6. Svea
7. Harpens Kraft
8. Gammelkäring
9. House Carpenter*
10. Reiar*
11. Gudernes Vilje
12. Vinter