Odmah od početka je dosta očito da se odlučio za ležerniji i opušteniji stil te se isuviše ne zamara impresioniranjem, već uživljavanjem. Za razliku od nekih drugih gitarista, on se nikad nije fokusirao samo na vatrene solaže, već i na emotivno izražavanje putem gitare. Bez obzira na vrstu pjesme, osjeti se prisutnost, posvećenost struci, a da gitara nije samo puki instrument, pokazuje to i na akordima koji su vrlo lirični te obavljaju dvostruki posao oponašajući vokalne dionice. Ta osobina je i inače zaslužna da je znatno pristupačniji od nekih njegovih kolega koji se fokusiraju na čistu tehniku. Instrument ionako ne bi trebao biti puki način proizvodnje zvuka, to svatko može. Poanta je da je glazba koju čujemo ekstenzija nečije duše.
Glazba je zahvaljujući njegovom pristupu tako još življa i dinamičnija te nipošto samo prilika da se netko može hvalisati što sve zna. Ipak je manje ponekad više. Naravno, tu se misli i na ostale izvođače na albumu – nije Satch sad baš toliko svestran. Ostali se članovi odlično uklapaju u njegov stil. Po potrebi su nabrijani ili kulerski nastrojeni te nadopunjuju zvuk dobrom međusobnom suradnjom i kemijom. Za ovaj je album to taman jer uglavnom i zvuči kao nonšalantna gaža nakon (pre)dugog dana. Cijeli album obiluje dobrom, čistom i – ono najbitnije – pozitivnom energijom koja omogućuje nesmetano slušanje i uživanje.
Što je onda „Shapeshifting“ u esenciji? Prije svega, album kvalitetne glazbe, a zatim vrlo očit dokaz da Satch ne misli skoro u penziju. Kosa možda jest odavno nestala, ali entuzijazam za dobrom glazbom definitivno nije te je i dalje na mjestu. Uostalom, tko bi ga naslijedio? To je pravo pitanje.
Popis pjesama:
1. Shapeshifting
2. Big Distortion*
3. All for Love
4. Ali Farka, Dick Dale, an Alien and Me*
5. Teardrops
6. Perfect Dust
7. Nineteen Eighty*
8. All My Friends Are Here
9. Spirits, Ghosts and Outlaws
10. Falling Stars
11. Waiting
12. Here the Blue River*
13. Yesterday’s Yesterday