Recenzije

Budućnost možda jest pušiona, ali uz Stevena Wilsona malo manje.

U nekih je umjetnika upornost pohvalna karakteristika, makar ponekad ne bila dosljedna niti inovativna. Steven Wilson pak spada među one koji, kad se nečega uhvate, bome ne puštaju. U njegovom je to slučaju pop. Alternativci svijeta, duboko udahnite. Njegov najnoviji uradak ipak je evolucija zvuka koju je započeo još na „Hand.Cannot.Erase“ i usavršio na „To the Bone“. Nekima će pomalo biti čudno da progresivac piše pop, no nikad ga nisu ograničavali tuđi ukusi već samo vlastiti, bili oni komercijalni ili ne. Progresivni korijeni i dalje su prisutni, no nema više nikakve sumnje da se potpuno prepustio popu – pa bio on progresivan ili ne.

9. 2. 2021. • Mladen Šlogar

Pustimo li asonancu na stranu, ništa ne čudi ako ste pratili njegovu solo karijeru te preslušali „To the Bone“. Razlika je više u tonu nego žanru. Dok je prethodnik bio poletan i ispunjen energijom, ovaj je album pak podosta hladan i turoban. Sve nagoviješta ne baš vedar pogled na budućnost. Preispitujući svoje prijašnje stavove, zamišljeno kontemplira je li nostalgičan ili nije. Također pokušava dokučiti ključnu razliku: Jesmo li danas cinični ili smo prije jednostavno bili naivni? Ovisno koju pjesmu slušate, odgovor varira . Poruka je ponekad uspješnije prenesena, a ponekad nije. Opet asonance…

„Unself“ i „Self“ čine pomalo klišeiziran uvod u istraživanje takve perspektive, no ubrzo dojam popravlja „King Ghost“, a još više melankolija s „12 Things I Forgot“, odnosno ogorčenost s „Eminent Sleaze“. Tempo se na trenutak poremećuje s „Man of the People“. Možda jest ugodna i pomalo zanimljiva, ali od Stevena se očekivalo više. Ipak je takve pop melodije izmišljao na početku karijere. Sad su kriteriji malo viši.

Oglas Oglas

Sva sreća pa je tu „Personal Shopper“. Kad mu sve dozlogrdi, kad pomislite da se istrošio, iznenadi vas agresivnom elektronikom i samoironičnom kritikom konzumerizma. Za dodatnu zajedljivost, tu je i naracija Eltona Johna koja, među ostalim, navodi i posebna kolekcionarska izdanja albuma po kojima su obojica inače na (zlu?) glasu. Nekima će cijeli koncept biti previše napadan i preočit. Međutim, ako je poruka jasna, zašto njezina žrtva još uvijek diše? Vjerojatno jer ju ljudska indiferentnost hrani, a naš novac njezin je kisik.

Pred kraj se albuma (nažalost) malo primirio. „Follower“ održava energiju, mada ne i zajedljivost, dok „Count of Unease“ (pre)blago završava album. Da je album završio s „Personal Shopper“, ostavio bi bolji dojam. Istina, bio bi kraći, ali i direktniji. Kraća je poruka ionako bolja od razvučene. Osim ako vas ne plaćaju po riječi. „The Future Bites“ ima vrlo dobrih, čak odličnih trenutaka, ali nije u rangu njegova prošla dva albuma. Između dobrog i vrlo dobrog je, mada ni to nije loše. Unatoč sivilu svjetonazora koji nam nudi, sva sreća da album nije podlegao umjetničkoj varijanti istog.

Popis pjesama:

  1. Unself
  2. Self
  3. King Ghost*
  4. 12 Things I Forgot*
  5. Eminent Sleaze*
  6. Man of the People
  7. Personal Shopper*
  8. Follower
  9. Count of Unease