Njezin je rad iskreno istraživanje odnosa između ljudi i prirode, oživljen kroz njezinu inovativnu glazbu i zvučnu umjetnost, čime obilježava ljepote prirodnoga svijeta i važnost svjesnoga, umjetničkoga izražavanja. Njezina je glazba sjecište folkom inspiriranih harmonija, ambijentalne elektronike i terenskih snimki, čime postiže intimne i atmosferske zvučne pejzaže. Istodobno tekstovi lagano teku, pridonoseći meditativnom osjećaju. Njezini glazbeni uradci ne funkcioniraju samo kao pjesme, već kao podjela njezinih iskustava s publikom, pozivajući je da uspori i ponovno se poveže s idejom prirode i osjećajem pripadnosti prirodnom okolišu kao domu. Pritom njezin rad dosljedno povezuje zvuk, ekologiju i slušanje kao umjetničku i ekološku praksu. Ekološkom glazbenom izričaju Alice Boyd moglo se u potpunosti prepustiti jer su se zvukovi isprepleteni njenim glasom stapali s tišinom poluprazne Tvornice.
Ni izlazak Yanna Tiersena na stage nije znatno povećao broj posjetitelja Tvornice. Možda je bolje reći da je Veliki pogon bio ispunjen optimalnom količinom posjetitelja potrebnom da se nesmetano uživa u Tiersenovoj glazbi. Za razliku od promocije albuma „Kerber“, dvije godine ranije, kad je Tvornica bila u potpunosti ispunjena publikom željnom glazbe sa soundtracka filma „Amélie“ (2001), ovaj put su ostali samo oni najvjerniji. Nostalgičari za Amélie, koja je sad već dama srednjih godina i više uživa u privatnosti nego u medijskoj eksponiranosti, očito su se poveli njenim primjerom. Publiku su činili iskonski ljubitelji Tiersena i njegove virtuoznosti – oni koji poštuju tišinu nužnu za njegovu najnoviju inovaciju. Uostalom, Tiersen ne nastupa za masu, nego za trenutak. Praznina dvorane omogućila mu je da zvuk bude čišći, a poruka direktnija.
Projekt „Rathlin from a Distance / The Liquid Hour“ podijeljen je na dva dijela – akustični i elektronički. Koncert je počeo pijanističkim dijelom, introspektivnim skladbama s „Rathlin from a Distance“, popraćene rasvjetom koja je pratila atmosferu svake skladbe. Iako zadržava repetitivni stil svojstven Tiersenu, ovaj materijal je manje melodičan od „Kerbera“. Skladbe su upečatljivo oštre, s gotovo perkusivnim udarcima o tipke i bržim tempom. Tiersen ovdje nastupa kao pravi „dramaturg zvuka“ – svaki nagli prijelaz nije samo promjena ritma, već dramatični rez koji publiku baca s mirne pučine ravno na oštre klifove Bretanje ili u hladna mora Hectora Zazoua. Ta se razlika najbolje osjetila kad je usred novoga materijala odsvirao „Kerber“, melodičniju i suptilniju skladbu, koja je nakratko primirila dvoranu.
Završetak pijanističkoga dijela označio je „Bigton“ sa svojim snažnim arpeggiom, ostajući unutar granica glazbenoga minimalizma koji priziva usporedbu Maxa Richtera i Philipa Glassa. Skladbe za solo klavir na oba albuma povezuje potonuće u najdublje razine svijesti, introspekcija, kontemplacija, gubitak osjećaja stvarnoga prostora i prelazak u transcendentalne krajeve.
U nagloj, ali nužnoj promjeni, drugi dio koncerta, „The Liquid Hour“, eruptirao je kako bi razbio krhki mir. Prijelaz iz akustičnoga minimalizma u gustu, maksimalističku elektroniku služi kao poziv na buđenje političkim i ekološkim olujama. Elektronika preuzima ulogu stihije, a sintesajzeri grade neprobojni zvučni zid. Odjednom kao da se cijeli Veliki pogon vratio iz transcendencije u imanentnu stvarnost.
Uvodna „Stourm“ počinje ambijentalno, razvija se u post-rock, da bi se konačno transformirala u sirovu elektroniku uz vokal Tiersenove supruge, Émilie Quinquis, koja je gostovala u Tvornici kao predizvođačica na promociji „Kerbera“. Skladbe poput „Ninnong at Sea“ nose taj prepoznatljivi, topli vangelisovski zvuk s lako pamtljivim melodijama.
Drugi dio albuma obilježen je geopolitičkom situacijom i ekološkim pokretom (skladba „Arne“ posvećena Arneu Naessu). Pjesme pretvaraju Tiersenovo osobno putovanje u prkosni društveni manifest. To je posebno izraženo u pjesmi „Dolores“, nazvanoj po španjolskoj republikanki Dolores Ibárruri. Upečatljiv vokal Quinquis izvodi ulomke iz njezinih govora i poručuje: „Žene, branite živote svoje djece; branite slobodu svojih muškaraca. […] Svi protiv fašizma.“ Unatoč teškoj tematici, pjesma je energična i plesna, simbolizirajući radost života naspram užasa rata.
U „Sur le Fil“ Tiersen pokazuje gudačko umijeće na violini, pružajući autohtoni francuski štih koji služi kao most prema pravom techno partyju. Na pjesmi „Harmony“, gdje Tiersen zvuči poput „electro Yves Montanda“, dvorana se pretvorila u plesni podij.
Vrhunac večeri bila je remiksirana verzija skladbe „Palestine“, s albuma „Dust Lane“ (2010), obasjana bojama palestinske zastave, svedena na hipnotičko slovkanje naziva. Na bisu se, nakon elektroničkoga naboja, Tiersen jednostavno odšetao do klavira i zatvorio krug skladbom „Ninnong“ kojom je i počeo.
Album „Rathlin from a Distance / The Liquid Hour“ spaja akustične i elektroničke elemente, odražavajući Tiersenovo putovanje do samospoznaje. Teme ekološke osviještenosti i političke refleksije provlače se kroz cijeli album, čineći ga duboko emotivnim i aktualnim. Neopterećen očekivanjima tržišta, ni trendovima nimalo se ne libi izgovoriti svoja stajališta.
Podjela albuma na dva dijela namjerna je i duboko etička. U prvom, introspektivnom dijelu, Tiersen još uvijek traži osjećaj optimizma, lomeći se unutar kantovske duše kao misaonoga pojma uma, nužne za moralno djelovanje. U drugom se suočio s neminovnom kolektivnom borbom. Spoznaja da je etičnost neizostavno povezana s djelovanjem pretočila se u „The Liquid Hour“ – kompilaciju revolucionarnih himni nadahnutih smislenim djelovanjem, dokazujući da glazba može biti sirovi kanal za humanost i empatiju.
.
