Trećeg dana festivala dopalio sam ravno ispred glavnog stejdža u trenutku kad je Annie Clark, puno poznatija kao St. Vincent upravo započinjala svoj nastup. Moram odmah istaknuti da za ženske (kant)autore imam ogroman respekt, još tamo od davnih osamdesetih, kad sam prvi put začuo karizmatični vokal Tracy Chapman, ili pak baršunasti neokrunjene kraljice soulfoul r’n’b popa Sade. U devedesetima moja heroina bila je PJ Harvey, a upravo St. Vincent me po stavu, temama i tipu nastupa najviše podsjeća na Polly Jean, jedino što je PJ uvijek ostala malo alternativno reskija u izričaju. St. Vincent vratila se u stilu na glavnu pozornicu INMusica (prvi put je ovdje nastupila 2018.) i praćena razigranim bendom zgrabila mikrofon u ruke, te se krenula igrati u maniri prave frontwoman, što realno i jest. Publika je njen vrlo seksualno-koketirajući nastup (upotpunjen razderanim crnim najlonkama u sklopu festivalskog outfita) popratila sjajno, posebno se osjetio u zraku woman-power vibe dok se Annie igrala gitarom, „flertala” s članovima pratećeg joj benda, te izlazila pred publiku pružajući im ruke u maniri istinske rock’n’roll guruice. St. Vincent promovirala je na INmusicu svoj recentni album „All Born Screaming” iz prošle godine, pa iako nisam veći poznavatelj opusa dotične (neopravdano, obzirom da je već dulje vrijeme vrlo utjecajna figura na glazbenoj sceni) mogu reći kako stvari zvuče reskije i nekako dosta žešće od onog što sam prethodno upratio od nje. U svakom slučaju jedan od najboljih nastupa na ovogodišnjem izdanju festivala, koji je svakako zaslužio Main stage.
Ako već nisam veći poznavatelj opusa St. Vincent – onda su mi Foster The People po svom dosadašnjem glazbenom naslijeđu prilična nepoznanica. Osim, naravno, the obvious one (ima li ikog da nije čuo „Pumped Up Kicks” na svakom radiju ikad, osim možda na Radio Mariji, iako ni to nisam siguran)? Jednostavno me nikad nisu previše zainteresirali, iako sam naravno bio svjestan njihovog postojanja. Od onog što se moglo čuti od američkog dvojca Marka i Isoma, popraćenih full bendom na World stageu INmusica bio je taj pomalo tipični festivalski indie pop sound, koji voli mahom ženska publika (nije im za zamjeriti, obzirom da je plesno i neopterećujuće), te dio muške koji se razgali ponudom alkoholnih osvježavajućih pića i nosi ruksake na raskopčane havajske košuljice, uz nezaobilazni „festivalski” šeširić. Na stranu sarkazam, ništa me tu ozbiljnije nije privuklo, iako je nastup Fostera (onoliko koliko sam ga upratio) isporučen korektno i – sudeći prema reakcijama publike – prilično zadovoljavajuće. Ništa bez čega se ne bi moglo, ali i ništa što bi bilo posve nepotrebno na jednom ovako žanrovski eklektičnom festivalu.
