Međutim, radosnim slijedom događaja i izostankom jednog od glazbenih gostiju, kontrabasista Hrvoja Kralja, treća i završna večer bila je improvizirano hibridne prirode i ne tako akustična. Rezultat je bio zanimljivo groovy iskustvo u kojem se autorskom dvojcu Veverec – Starešinić i novijim članovima Leu Beslaću (bas i flauta) i Silviju Bočiću (bubnjevi) na pozornici pridružila truba Valdemara Kušana, a ponegdje i gitara Vlade Mirčete.
Urbani soul pop Mangroovea tim je spojem dobio jazzy, funky i čak psihodelične naglaske, a dobro poznati tekstovi zazvonili su jedinstvenim zvukom. Posebno se istaknuo kontrast između množine ljudi koja je kroz večer stala na scenu i riječi “sama” koja je često izranjala kao lajtmotiv pjesama. Iznesena vrhunskim live vokalom Željke Veverec koji poput svježeg zraka puhne prostorijom i pročisti energiju zamornog dana, poanta se više osjeća nego eksplicitno čuje – ona je u ugodnosti koju dajemo jedni drugima da istražimo samoću zajedno.
Pomno izabran stariji repertoar na taj je način bio savršen preludij u ono novo, najavni singl “Komad neba”. Ovim collabom Mangroovea s nekadašnjim uzorima i senzibilitetom bliskim Mayalesima, napokon se i službeno dogodila fuzija dvaju otprije isprepletenih sastava koji u srži imaju otvorenost prema glazbenim suradnjama. Uz Mayales, koji od devedesetih imaju pipke u mnogočemu što je kvalitetno, urbano, klupsko a pop u hrvatskoj glazbi, ovog se puta u priču uveo i zborski element koji novoj pjesmi, suvremenoj meditaciji o pobratimstvu lica u svemiru, daje širinu i visinu. Komad neba za ove glazbenike znači ono malo što ima smisla u nepreglednom crnom prostranstvu: “nije lako biti tu, ipak lakše je uz tebe”.
