Set od 41 pjesme. Dva i pol sata. Bez stajanja. Bez zraka. Bez srama.
Redali su hit za hitom, a publika je reagirala točno kako treba – divljanje, urlanje, skakanje kao da je pod trampolin. U jednom trenutku više nisi siguran jesi li na koncertu ili u nekoj kolektivnoj terapiji kroz znoj i bass. Na pojedinim stvarima na pozornici su se pojavile plesačice na šipki, svjetla su rezala dim, a atmosfera je otišla u crveno. Boogaloo se pretvorio u nešto između kluba, aftera i scene iz sna koji ćeš sutra prepričavati uz rečenicu: “Frende, nisi svjestan…”
Grudnjaci su letjeli. Doslovno. Netko je izgubio glas već na petoj pjesmi, netko dostojanstvo negdje na sredini seta, ali nitko nije izgubio energiju. Refreni su se derali uglas, ruke su bile stalno u zraku, a svaki beat je udarao ravno u prsa. Švesteri su držali publiku na dlanu – malo zajebancija, malo bezobrazluk, malo onog njihovog prepoznatljivog sirovog humora koji ili kužiš ili ne dolaziš.
Kako se večer bližila kraju, nije se osjećao umor nego neka čudna euforija. I onda zatvaranje s “DIP (Drkam i plačem)”. Ironično, emotivno, totalno u njihovom stilu. Zadnji takt, zadnji urlik, svjetla se pale – a ekipa stoji još par sekundi kao da pokušava shvatiti što se upravo dogodilo.
Ako je ovo bio “drugi koji je zapravo prvi”, onda je ljestvica postavljena brutalno visoko. Dva i pol sata čistog kaosa, 41 pjesma bez kočnice i Boogaloo koji je još dugo nakon zadnje note pulsirao od svega što se desilo.
