Kao što je bilo najavljeno, koncert je započeo točno u 20:55 projekcijom pjesme „Every Me, Every You“, (za koju mi je ipak nedostajala i live izvedba), nakon koje je uslijedio kratak video prateći karijeru benda od samih početaka prije 20 godina pa sve do danas. A zatim su na pozornicu, dočekani ovacijama, stigli članovi benda i započeli svoj jučerašnji show s „Pure Morning“.
Prvih je trenutaka atmosfera bila malo „slaba“, ekipa iz Placeba nije pokazivala neki entuzijazam za jučerašnju svirku i činilo se kao da bi ovo mogla biti repriza INmusica. A onda kao da je kod svih nas jučer u Ciboni nešto kliknulo, preko „Jesus Son“, „Special Needs“, a zatim i „Too Many Friends“ energija je postupno rasla, atmosfera postajala sve nabrijanija, a čitava je priča kulminirala (ako se ne varam) odličnom „I Know“. Nakon te izvedbe zrakom su se prolomili pljesak i ovacije u trajanju od nekoliko minuta, a toplinu i osjećaj ekstatičnosti koji je ispunio prostor teško je opisati riječima. Najbolje paralele koje bih za to mogla povući su vjerojatno ovogodišnji koncerti EODM u Tvornici ili Florence na Inmusicu tako da tko je bio, zna na što ciljam. Nešto što se uistinu rijetko može doživjeti. A nije samo publika bila oduševljena, lica članova benda promijenila su izraze od početnog šoka, do smijeha i do očite zahvalnosti i divljenja i možda ih je upravo to potaknulo da sinoćnji koncert „odrade“ tako vrhunski kao što su to i napravili.
Molko je ponovno pokazao svoje frontmenske vještine uspostavljanja kontakta s publikom ispričavši nam anegdotu o svom prvom nastupu u Hrvatskoj, a sam je Zagreb prozvao paralelnim svemirom. Mislim da pričam za sve kad kažem da je dobrodošao u naš paralelni svijet kad god poželi. Predstavljeni su i članovi benda, a naravno, uz Molka največi je aplauz dobio „naš“ čovjek, gitarist Nick Gavrilovich.
Središnji dio koncerta temeljio se na „melankoličnijem setu“, nekima možda dosadnom, no osobno se nikako ne bih složila s tom tvrdnjom. Od, priznajem, emotivnog raspadanja na izvedbu „Without You I’m Nothing“ posvećene neprežaljenom Bowieu, preko „Protect Me From What I Want“, teatralne izvedbe meni omiljene „Exit Wounds“ pa sve do nježne „Lady Of The Flowers“, nizali su laganice jednu za drugom i čuvali snagu sve dok nije došlo vrijeme za pravi „party“ i poslasticu za uši svih okupljenih.
Zaredali su najveće hitove „For What It’s Worth“, „Special K“, „Song To Say Goodbye“ i „Bitter End“ koje su i one najumornije digle na noge. Nakon nekolikominutnog predaha i ovacija koje se nisu stišavale, postava benda se vratila na prvi bis i razvalila „Teenage Angst“, „Nancy Boy“ i neizostavnu „Infra Red“. Pokazali su i jasnu poruku gitarom u LGBT bojama i porukom da život nije crno-bijel i da bismo svi imamo pravo biti upravo onakvi kakvi jesmo.
Za drugi bis, nakon gotovo 2,5h odlične svirke, ekipa se još jednom vratila na pozornicu i zaokružila priču s „Running Up That Hill“. Nikome se nije išlo kućama, što su pokazali i Stefan Olsdal i Brian Molko, koji su se nakon koncerta spustili među publiku i pozdravili se sa svojim fanovima.
Teško je nakon ovakvog koncerta biti objektivan i pisati o sitnicama koje su možda malo štekale ili visokim tonovima koji su sad već neuhvatljivi. Bitna je činjenica da je Placebo jučer napravio neponovljiv koncert koji bih bez razmišljanja svrstala u jedan od najboljih nastupa ove sezone.
