Gojira nije niti novi bend niti bend u usponu, Gojira je već jako dugo veliki bend, ali u posljednjih godinu dana njihov uspjeh otišao je level up na svim razinama. Njihov nastup na otvorenju Olimpijskih igara 2024. s pjesmom “Mea Culpa (Ah! Ça ira!)” jedan je od najznačajnijih događaja u povijesti metal glazbe te je Gojiru, ali i metal na najbolji mogući način predstavio milijunskoj mainstream publici. Malo po malo, pametnim koracima Gojira raste i ne sumnjam da će uskoro uslijediti sve više njihovih samostalnih koncerata po arenama i stadionima.
No, vratimo se u srpanj 2025. i na zagrebačku Šalatu. Meteorološki, posljednjih dana bila je najavljivana apokalipsa, a za Šalatu jedan od koncerata godine. Uzbuđenje oko Gojire vladalo je otkad je koncert najavljen, a tome u prilog ide i podatak da je rasprodan tjednima uoči. Kiša se zaista nemilosrdno obrušila na Zagreb i ostatak Hrvatske, ali bogovi metala čuli su naše molitve i prestala je neposredno prije početka. I da nije, nema veze, nismo od šećera.
Ja sam zgriješila po ne znam koji put ovaj mjesec jer ponovno nisam stigla na vrijeme na nastup predgrupe, što je u ovoj situaciji posebno loše jer je riječ o legendarnom talijanskom gothic-metal sastavu Lacuna Coil. Mea culpa (pun intended). Od svega što sam čula, Lacuna Coil opravdala je svoj status i pošteno pripremila teritorij za zvijezde večeri.
Atmosfera na krcatoj Šalati bila je sjajna, optimistična i naelektrizirana iščekivanjem, a dobro raspoloženim auditorijem lebdjeli su već tradicionalni kitovi, vrste – razne. Oko 21.30 zagrmjelo je, ali ne s neba nego s pozornice jer je krenula “Only Pain”. Moćno. Gojira predvođena braćom Duplantier (Joe – gitara i vokal, Mario – bubnjevi) od prve stvari pokazala je da se ne šali, došli su po nas… Uslijedio je udarac sjekirom s “The Axe”, pa “Backbone” i “Stranded”. Bend se rijetko kada zaustavlja, a kada kratko stane, pauze još više nabriju publiku. Jedan takav trenutak bio je i kada je Mario transparentnom postavio pitanje želimo li još duplih bas pedala i to pet minuta bez prestanka? Hell yeah! Duple bas pedale 4ever!
Mario je priča za sebe. Nezaustavljivi stroj, neiscrpne energije i nepogrešive tehnike. Zasigurno je jedan od najboljih bubnjara modernog metala i motor koji daje x faktor onome što Gojira je. Joe i ostatak benda; Jean-Michele Labadie (bas) i Christian Andreu (gitara) također su zvučali vrhunski, a cjelokupnu priču zaokružio je razglas koji je sinoć bio odličan i vizualni efekti koji su uključivali video zid, vatru, dim, prskalice pa i “krvave” konfete koji su ispaljeni tijekom “Mea Culpa”, baš kao i u Parizu prošle godine. Produkcija koncerta na visokoj razini.
Gojira je publiku raspametila izvedbom “Silvere” iza koje je slijedila već spomenuta “Mea Culpa”, a umjesto benda publika je već tradicionalno otpjevala refren “The Chant”. Gojira je poznata po svojim snažnim stavovima, pogotovo vezanim za ekologiju, a koji se reflektiraju i u njihovim pjesmama. Jedna od tih je i žestoka “Amazonia” s kojom je zaključen regularni dio koncerta.
Bend se uskoro vratio na pozornicu, praćen skandiranjem i ovacijama. Krenula je “L’enfant sauvage”, savršen uvod u veliko finale. S obzirom na to da smo prošli tjedan izgubili Ozzyja Osbournea, bilo je za očekivati da će Gojira odati priznanje neprežaljenom Princu tame. I dok je atmosfera bila na užarenom vrhuncu, a stadionom se orilo “Ozzy!”, započeo je pljusak koji je samo nadodao grandioznosti trenutka tijekom izvedbe “Under the Sun/Every Day Comes and Goes” Black Sabbath. Za naježiti se. Metal svetkovina godine zaokružena je s “The Gift of Guilt”, žestoko zatvaranje kakvo i priliči. Rijeka mokrih i sretnih polako je krenula s Šalate pulsirajući dojmovima. A Gojira? Uh, to predivno čudovište dobrodošlo je baš uvijek. Nadamo se prije, a ne kasnije, a do tada, ulovite ih sljedeće godine u Budimpešti na turneji s Metallicom. Long live, Gojira!
