Možeš li nam ukratko predstaviti Kolektiv? Kako je došlo do ideje?
Mimika Kolektiv je proizašao iz dvije dugoročne suradnje, odnosno angažmana. U Londonu, gdje sam živio posljednjih 6 godina sam 2010. zajedno sa vokalisticom benda Majom Rivić postavio sastav Mimika koji je kasnije prerastao u orkestar i na neki način, direktno ili kroz nekakvu indirektnu fluidnost koja se stvorila uključivao velik dio mlade Londonske jazz, afrobeat, world i nove elektronske scene. U međuvremenu smo djelovali u Zagrebu s Jazz Orkestrom HRT-a te par puta postavili lokalnu verziju tog već velikog (oko 20 članova) Mimika orkestra s drugim suradnicima u Zagrebu. Vrlo je prirodno bilo nastaviti tim putem te smo shvatili da nas jako zanimaju te moguće suradnje s ta dva sastava, i na kraju krajeva razvijanje zasebnih priča s jednom ili drugom verzijom, a svaka je poligon za istraživanje, kako emotivnih stanja, tako i etnoloških, povijesnih ili pak specifično glazbenih pitanja u vidu narativnih priča, slobodne improvizacije, ili kompozicija. Mimika je zapravo splet glazbenika koji se zajedno nalaze na raznim raskrižjima, te su okupljeni s ciljem s jedne strane socijalnog komentara, a s druge jednog konstantnog glazbenog redefiniranja.
Pretpostavljam da ste htjeli postići neki cilj? Ako jeste, koji je?
Ne postoji jedan direktan cilj, ali postoji taj poligon suradnje, istraživanja i djelovanja. Svaki projekt (čitaj album, show) je specifične prirode, te je osmišljen kao narativ. Posljednji je bio “A Place Glowing a Brilliant Red” (World Local Records, London) u kojem se priča vrtjela oko zamišljene futurističke tehnokratske civilizacije ljudi na Marsu, ljudi koji dolaze sa zemlje pa teraformiraju planet da bi kasnije shvatili da zbog strukturalnih i birokratskih problema odlaze u civilizacijsku propast (nešto poput Rimskog Carstva s jedne, a naseljavanja novog svijeta s druge strane). S ovim projektom koji sviramo u KSETu, nalazimo se u predindustrijskom Balkanu, istovremeno u periodu Staroslavenskih mitoloških vjerovanja a istovremeno negdje taman prije dolaska ideje nacionalnih identiteta. Tu je naravno duboka tematika koja nas i dalje (nažalost) slijedi kao sjena. Cilj je ugasiti svjetlo.
Kako bi opisao vašu glazbu veteranima, ali i pridošlicama jazzu?
Nadovezao bih to na prijašnje pitanje, ova glazba je onoliko jazz koliko i bilo što drugo. Mislim da se svi nalazimo u nekim nadžanrovskim vremenima, i sve informacije su toliko dostupne da prirodno izrastaju nove tendencije ili pak svatko ima neku svoju viziju. Ja osobno pišem skladbe prema tematici u koju sam nekako filmski zakoračio, s narativom i scenarijem, pa je tako ovaj nastup, gore spomenuti predindustrijski Balkan, ali i nekakvo osobno traženje s pregrštom pitanja, inspiriran folklornim temama bivše Jugoslavije, Turske, Grčke, Bugarske, Mađarske, Albanije, ali i suvremenog Londona, elektronike i zapadne Afrike, doduše to je samo jedan projekt. Mislim da je nekakav glavni termin za Mimiku povezan sa psihodeličnošću te glazbe, u svakom projektu se veže u nekakvo putovanje umom i tijelom, možda ponajviše ideološki povezano s progresivnim rockom 70-ih godina ili Sun Raovima orkestrom, doduše glazbeno podosta drugačije.
Kakve su inače reakcije na vašu glazbu? Privlačite li i “običnu” publiku?
Uglavnom privlačimo širok spektar ljudi, nije nužno za svakoga, ali ima mjesta za svakoga i mislim da se svatko na neki način može naći u tome što pričamo. Primjer je jedna djevojka iz Nigerije koju je zbog ovog programa zainteresirao i kajkavski jezik naše jezične skupine.
Kako je osjećaj biti Hrvat u Londonu?
Ne definiram se kao Hrvat 🙂
Relativno nam se brzo vraćate. Je li vam se svidjela atmosfera? Ili si možda nostalgičan?
U Hrvatsku, u regiju ? Mi smo sad bazirani ovdje te nastupamo često i u Londonu, a organiziramo koncerte kako ovdje tako i drugdje. Doduše ovaj projekt je reakcija na zbivanja zadnjih godina na našem području i smatramo relevantnim upravo ovdje i djelovati, ali to je i šira reakcija na svjetski trend.
Kakva je domaća jazz publika u odnosu na englesku? Može kvaliteta umjesto kvantitete.
Mislim da priroda ovog sastava nije nužno samo za jazz publiku, pa nam je i na zadnjem koncertu bila široka i divna publika, a takva je i u Londonu.
Prema osobnom mišljenju, biste li uspjeli postići isto i na ovim prostorima?
Ovisi što smatramo postignućem, ako se radi o izrazito pozitivnoj komunikaciji s ljudima, zajednički ciljevi, razvijanje i sudjelovanje u kulturi područja, kolektivu na kraju krajeva, mislim da da, i mislim da se takve stvari ne rađaju samo iz jednog izvora, već mnogih. Danas u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani koliko ja vidim imamo veliku glazbenu i klupsku renesansu, a to i jeste to postignuće svih nas i vas zajedno. Danas mogu spomenuti neke iznimno dobre stvari koje se događaju kod nas; Porto Morto, Chui, On, a svi oni pričaju isti jezik s različitim dijalektima i to je vrlo slično onom što se događa u Londonu.
Imate li neka specifična očekivanja od nadolazećeg koncerta?
Imamo par gosti na stageu, tri nova člana (u odnosu na posljednji koncert u Vinylu), tri nove skladbe (jednu od našeg člana Mire Kadoića) tako da se veselimo tom zajedničkom putovanju, a očekujemo da će se publika poistovjetiti s tim jekama iz prošlosti i zvučnim slikama. Nadamo se zajedničkom iskustvu.
Možemo li očekivati i dalje ovako česte nastupe?
Sve će ovisiti o mogućnostima i publici! Bit će par većih, možda i s gostima iz Engleske, ali zasad ništa ne odajem jer se kuhaju novi programi.
Za kraj, nekoliko riječi da preobratiš ljude na jazz kako bi vas došli poslušati u KSET?
Samo otvoreno pristupite. Ne trebamo preobražavati ljude na jazz. Živimo sada, mislim da je dovoljno da smo svi dio današnje Zagrebačke ili Londonske ili koje već scene i naći ćemo zajednički jezik, ali s različitim dijalektima.