Sjećaš li se trenutka u svom životu kad si prvi put pomislila: “Glazba je moj put”?
Uvijek odgovaram na ovo pitanje istom rečenicom – mislim da nisam imala izbora (smijeh)! To je nešto duboko u nama što se nastani prije nego to ljudski krenemo osvještavati ili upriličimo kao emociju. Upamtila sam izraz profesora na fakultetu koji je dao naziv onom “gut” osjećaju koji kucka u našoj utrobi intuitivno. Rekao je da je to nešto visceralno, pa se sad akademski volim izraziti da je to nešto visceralno u meni otkad znam za sebe. Mislim da to svatko od nas ima u nekom obliku, a za mene je to “moje” – glazba. Ono što me čini sigurnom i skrovitom, ali i slobodnom.
Vidiš li se više kao introvert ili ekstrovert, te na koji način tvoj karakter oblikuje način na koji stvaraš i interpretiraš glazbu?
Uf, baš dobro pitanje. Ne znam jesam li to ja, ili neka ja koja bez kompliciranja točno zna što osjećam i trebam, ili su to neki ljudi u meni koje još nisam upoznala. Možda su to svi moji preci, sve moje ljubavi, sve moje tajne. U svakom slučaju, u glavi mi sigurno nije propuh (smijeh)! Šalu na stranu, mislim da karakter najmanje sudjeluje u stvaranju i procjeni. Karakterno sam ono što moja glazba nije (zasad): vrckava, duhovita, maštovita, promjenjiva, čvrsta, borbena i elokventna. Mislim da je glazba onaj skriveni dio mene. Onaj topao, ranjiv, bolan, šaren i kompliciran dio nutrine. Njemu dulje treba da zrije i onda zacvrči kad je spreman. Kao uostalom, psihologija naših sjena. Nisam tu posebna. Jedino što je drukčije jest, da se svaki put iznova odlučim tu sjenu uglazbiti i pokazati drugima. Mislim da sam glazbeni introvert, a ljudski ekstrovert (smijeh)!
Postoji li pjesma koju si napisala “samo za sebe”, a ne bi je nikad izvela pred publikom?
Moj producent Regi iznova otklanja te nakane oko pjesama za koje mislim da nisu za pokazati. Ako pokažem njemu, (ispred kog me dan-danas strah te mislim što on misli kad mu pokazujem) onda mogu pokazati svima (smijeh).
Ne postoji pjesma koju ne bih baš nikada izvela, ili nikada više, ali evo – rijetko izvodim skladbu “Iznutra” koju sam snimila s Matijom Dedićem. Na prvom je albumu i snimljena je iz trećeg pokušaja, odmah smo ulovili emociju i više je nikada kao takvu nismo ponovili.
Ima nekih pjesama koje su ili preteške sada, ili čekaju svoj red da se za njih osnažimo i još malo “iz-životarimo”.
Imaš li neki ritual prije nastupa koji ti uvijek treba da se “posložiš”?
S vremenom, iskustvom i učestalošću ljudi i energija oko mene, to sve više postaje potreba za samoćom prije izlaska na scenu. Trebam se koncentrirati i posložiti u glavi, ali i tijelu. Zvuči jako zen, ali ne prakticiram to još. Prvo, bendovski sam izvođač i bend mi je uvijek oko glave, pa zajedno nazdravljamo prije izlaska. Drugo, u Hrvatskoj smo – backstageovi su nerijetko “2 sa 2” (smijeh).
Kad bi tvoj glazbeni stil bio boja, koja bi to boja bila i zašto?
Posudit ću Milanov stih iz EKV-a i opisati ju djevojčicu iz vode s očima boje meda. “Koje je boje melankolija tisuću ljudi s mačem u rukama?”
Kad pišeš, dolazi li ti prvo melodija ili tekst? Ili neka emocija koju moraš pretvoriti u riječi?
Sve navedeno, bez posebnog poretka i smisla. To je baš ta visceralna sila o kojoj smo razgovarale na početku intervjua. Nema biranja kad bi mi. Ona izabere, mi je kao pjesnici moramo uhvatiti. Znam često sanjati melodije, tekstove vidim kao slike, a emocija kad dođe silno, e tu mi treba gitara ili klavir da uopće preživim (smijeh).
Što ti se češće dogodi, da pjesmu napišeš odjednom u kratkom vremenu ili da se mučiš danima ili mjesecima s tekstom ili melodijom?
Često zapišem prvu kiticu i refren odjednom, a onda kasnije dovršavam. Zapravo sam dosta često sigurna u bazu i temelj pjesme, a u studiju nadograđujemo harmonijski dijelove. Harmonija je već znanje i vještina kako da pjesma ne bude monotona, da uvijek sadrži nešto neobično, da obgrli više čula. Kada pišem namjenski, ista je procedura, ali se tu “pomučim” s uvođenjem karaktera izvođača koji će je otpjevati. E, tu već moram krojiti za nekog drugog i staviti svoj ego ili želje pozadi.
Postoji li neki posao koji bi htjela raditi da nisi odabrala biti glazbenica i radijska voditeljica, ako da, koji bi odabrala i zašto?
Ja sam vokacijom glazbenica, a akademskom titulom, trudom i vještinom – komunikologinja. Još uvijek sinkroniziram crtiće i radim kao spikerica iz sjene, ali glazba je primarna, već sad ulazimo u sedmu godinu. Vidjet ćemo je li presudna ili nastavna, kao u vezi (smijeh).
Vjerojatno bih radila u filmskoj industriji, ispred, ali vjerojatnije iza kamere. Zanima me režija, montaža, snimanje. Ili bih pak bila na nekoj farmi sa životinjama i biljkama. Sve to još stignem.
Je li ti važno da se ljudi “nađu” u tvojim pjesmama, ili ih pišeš prvenstveno za sebe?
I jedno i drugo. Sami čin stvaranja je osoban i intiman, više kao mehanizam obrane kod senzibilne duše. Često kažem da moje pjesme puno ranije znaju što ja želim i trebam, od mog razuma i kognitivnog razumijevanja svakodnevice ili okoline.
S druge strane, jako mi je važno da, kad tu pjesmu pošaljem u svijet – ona nađe utočište i zaista više nije toliko moja. Meni postaje lakše svaki put je pripovijedati u nastupima uživo, a i veći je smisao vidjeti da pomaže ljudima da dođu do nekih svojih tajni i još malo otvore svoje srce.
Postoji li pjesma drugog izvođača za koju si pomislila: “Voljela bih da sam ja ovo napisala”?
Uzmi bilo koju od Alanis Morissette, Fleetwood Maca ili Arsena. Od novijih izvođača, često se osmjehnem kad slušam kako piše Sanjin Karamehmedović iz grupe Silente.
Ako pitaš financijski, onda tipa “All I want for Christmas is you” (smijeh).
Imaš li nekog glazbenog uzora kojem se ne vraćaš samo zbog glazbe, nego zbog životne filozofije?
A dosta često spominjem tu Alanis, ali kad mi ona više predstavlja taj arhetip autorice. Mi nemamo dobar izraz za to u hrvatskom jeziku, jer autor može biti više tog. Singer-songwriter u engleskome je baš specifičan target za kantautora, a kod nas je toliko isprostiuiziran da je danas svatko tko napiše jednu riječ i jednu notu kantautor.
Mislim da su kantautori(ce) baš proizvođači, ali i razlagači glazbenog hranidbenog lanca. I očekuje se od nas, i konzumira nas se i ždere. Svak’ od tebe želi nešto, a ti na kraju ostaješ sam. Bez obzira na publiku i krasne emocije koje se vrte u krug u karijeri, ostaješ sam sa svojom sjenom. I nju je teško vidjeti, kamoli prigrliti.
Zato mi se sviđa kad je netko hrabar pripovijedati i beskompromisno uglazbljivati svoj život. Tek nakon tog dođe biznis, posao, namjena i oblikovanje diskografije. Nemam pojma, to su mi svi od Alanis, Joni Mitchell, Stevie Nicks, Stinga, Dylana, Bowieja, Amy, pa do evo, današnje Taylor Swift. Vidim na njihovim karijerama da je put krvnički težak, ali kasnije sjajiš. Imaš svoje ljude i to je dugoročno.
Što te u zadnje vrijeme najviše inspirira?
Možda će zvučati tamno, ali smrt. Odnosno istovremeno naša smrtnost i besmrtnost. Dosta sam bila okružena prošle godine sprovodima i zanimljivo mi je što ljudi prožive, prežive i kako se ponašamo kada se sjetimo da nam je potrebna zajednica i da nas tuga same proždire. Možda sam probudila time neke svoje nove strahove, ali i potrebu da jasnije izrazim kada mi netko ili nešto treba. Tuga i ljutnja nas spajaju.
Imaš li neku pjesmu ili stih koji ti se najviše sviđa iz svojih pjesama?
E, neki dan sam razmišljala što ću kada me to netko pita. Ja jedva znam svoje tekstove uživo i zbunim se koliko ih je, kamoli da se sad sjetim i odaberem jednu (smijeh). Ali hajde, mislim da sam dosta ponosna na tekst pjesme “U mraku oceana”. Fun fact: pisana je za Bareta (Majke) i trebala je biti duet, ali Goran je kasnije imao druge planove, a ja sam bila nestrpljiva. Najveća mi je pohvala što mu se pjesma svidjela, nije ju ni morao otpjevati (smijeh).
Kad bi mogla poslati jednu poruku sebi iz prošlosti, što bi joj rekla?
I o ovom sam razmišljala, pročitala si mi misli. Ne bih ništa rekla. Baš bih tu malu Lu pogledala duboko i dugo u oči i zagrlila je. Tog joj je nedostajalo, da je netko vidi baš takvu kakva je i da joj da zeleno svjetlo da će sve biti u redu. Teško, ponekad naporno, ali uzbudljivo i njeno.
Da nešto možemo ponosno svojatati i da se zbog nas netko osjeća više svoj, je važnije od toga da svi znaju naše ime i prezime u medijima.
